Dolina sjenki

Blog

utorak, rujan 20, 2011

Ledeni je sumrak doplovio na moj brežuljak s kojeg sam promatrao dolinu, to nesretno, zaoboravljeno, ukleto mjesto u čijem blatu sam odrastao.
S položaja otkud sam gledao blijeda svjetla na prozorima oronulih drvenih kuća, ličila mi je na posrnulu utvaru, na podmuklu vješticu bez imalo dobrote ili bar jedne trunke ljudskosti.
Tri dana su prošla kako bježim i opraštam se od nje. Tri noći drhtim od studeni i ne spavam, jer tamo dolje, u tom prokletom leglu ljudskih zmija, u blatnjavom krilu izopačenosti ostavljam nju, moju Saru koju sam beskrajno volio i sva sila moje ljubavi prema njoj, zauvijek će ostati u mom drhtavom srcu.
Tri prokleta dana i tri grozne noći se opraštam od nje, ostavljajući je samu i ranjenu da i dalje pati uz svoje izopačene, zle roditelje.
Pljunuo sam preko desnog ramena, pobijeđeno prihvaćajući činjenicu da je nekim ljudima sudbina odlučila podijeliti takve karte od kojih su snovi nosili samo miris suza, a jutra teret u grudima.
Milijun puta sam pitao nebo, kako se moglo dogoditi da su ona dva ogavna i prljava stvora, kakvi su bili njeni roditelji, uspjeli na svijet donijeti jedno takvo divno, toplo i umiljato biće, kakva je bila Sara.
Hladni zubi boli proboli su mi grudi dok sam razmišljao kako su proljeća moje mladosti zauvijek nestala i utopila se u prljavim kaljužama doline, i kako od svih snova nije ostalo ništa osim truleži i uzaludnih nadanja. Uistinu, bijasmo i jesmo prokleti, ona i ja.
I ljubav tu ništa ne može. Ni bijes. Ni hrabrost koja je mogla odvesti jedino u smrt.
A dolina... moja prljava i tužna dolina je šutjela dok ju je noć sve više pokrivala svojim tamnim plaštem.
Bio sam uvjeren da to odvratno mjesto Bog još nije odlučio uništiti jedino zbog nje, Sare, čiji život je oduvijek bio svjedočanstvo dobrote i putokaz svim onim skepticima i nevjernicima što su dolje plazili poput zmija, a koji odavno nisu kadri prepoznati ljepotu njezinog srca.
Zaista, ako je njeno srce odisalo mirisom raja, njihova su se već gušila u sumporu pakla.
A moje... moje drhtavo, slomljeno srce još je kucalo posljednjim taktovima nade.
Kako se svakim trenutkom sve više spuštala noć i kako su drhtaji u cijelom mom promrzlom tijelu postajali sve učestaliji i snažniji, tako su odjednom u mom biću bljesnule proročanske riječi, od čije sam buke osjetio nagli porast temperature:

11 Radostan će biti pravednik kad ugleda odmazdu,
noge će prati u krvi zlotvorâ.
12 I reći će ljudi: "Pravednik plod svoj ima!
Još ima Boga da sudi na zemlji!"

Hoću li, zaista, dočekati dan u kojem ću koračati kroz prljavu krv zločinaca ili će me prije oni uhvatiti i presuditi mi po svojim ljudskim zakonima?
Tri dana se opraštam od doline i Sare, ali isto tako tri dana i tri noći (pa čak i više) se skrivam od njezinog oca i brata, koji me traže da mi se osvete, jer sam svoje srce u proteklim godinama ostavio njoj, mojoj jedinoj i nesretnoj.
U samoj srži zla je zapisana mržnja prema ljubavi! Iz tog razloga su i oni zlikovci, Sarini roditelji i čitav onaj poremećeni klan, odlučili svim silama uništiti našu ljubav.
Sjećam se, dok i dalje sjedim na brežuljku i nadam se da sam pronašao mjesto gdje me neće naći, da me je njen otac nebrojeno puta prebio i da sam mnoge noći proveo u društvu bolova i krvi.
Sjećam se svojih teških suza koje sam prosipao misleći na nju, vjerujući da nikakva, ponajmanje fizička bol, ne može uništiti moju ljubav prema njoj.
Istina je da su bili rijetki trenuci kad smo mogli biti zajedno, a to se u pravilu događalo kada bi se svi oni, i njeni roditelji i njihovi prijatelji, ponapijali nakon još jedne noći orgijanja i bludničenja, nakon još jedne stepenice prema paklu kojem su stremili.
Nitko u cijeloj dolini nije imao srce. To mjesto koje sada napuštam, valjda je oduvijek bilo gnijezdo sotoninih zamki u koje su svi odreda samovoljno upadali. Ništa nije bilo vrijedno poštovanja tamo dolje, čak ni smrt. Nije bilo rijetko da isti dan, nakon što je ukopan i u pakao otpremljen jedan od stanovnika doline, njegova žena, svježa udovica i prije noći već bude pijana te se podaje prvom susjedu, a ponekad i nekom rođaku.
Zaista, ne znam kako sam od svih gadosti, u svim tim godinama uspio u svijesti čistom održati misao o ljubavi.
Kako su mene često tukli i zadavali mi takve ozljede od kojih se mjesecima nisam uspio podići na noge, tako su i nju, a ponajviše njen odvratni otac, "darivali" batinama uz veliku galamu i trijumfalne, prijeteće osmijehe.
Nakon još jedne, u alkoholu upriličene svečanosti grijeha njenih roditelja, Sara i ja smo napokon odlučili pobjeći i zavijek napustiti to prokleto mjesto.
Ali zlo posjeduje nedokučivu moć! I sudbina nam je uistinu dodijelila loše karte!
Jer... kako da kažem... njen stric... onaj odvratni brat od još odvratnijeg oca, nekim čudom je čuo naš razgovor i o svemu izdajnički izvijestio njene roditelje.
Najprije je mene šamarom srušio na zemlju, a Saru je držeći za ruku, doslovno odvukao čitavih dvjestotinjak metara do njene kuće.
Ostavio ju je da leži na kućnom pragu, sve dok se gomila nije pojavila na vratima... a njen otac... prokleti pijan gad, je izašao zadnji.
Već sam bježao, povremeno se okrećući, slušajući ga kako mi iz daljine viče: "Ako te još jednom vidim da joj se približiš, ubit ću te k'o psa! Jesi me čuo, kurvin sine? Jesi me čuo!?"
Mahao je svojom ogromnom desnicom, držeći pištolj, prijeteći mi poput poremećenog luđaka kakav je ustvari i bio. Njegova pokvarena žena se probila između gomile. Nešto je i sama doviknula, a potom sam vidio da je bijesno pljunula u blato, okrenula se i potom se brzo vratila u straćaru.
A Sara... nju su odvukli unutra i tu noć je više nisam vidio niti sam znao što su joj učinili.
Srušio sam se i ostao ležati u blatu, a noć mi je pružala zaklon.

Sutradan su sve moje nade potonule. Oko podneva su se otvorila vrata straćare i ona, moja Sara, je izašla šepajući. Točnije, vukla je za sobom lijevu nogu dok je išla prema bunaru po vodu. Ni jednog trenutka svoj pogled nije podigla od blata po kojem je gacala.
Njena plava kosa je bila uprljana tamnim mrljama, pretpostavljao sam, njene krvi. Desna šaka joj je bila zamotana nekakvom sivom krpom. Usprkos pognutoj glavi, znao sam da joj je lice bilo prepuno modrica.
Drhtao sam duboko dišući, osjećajući kako mi riječi umiru u grlu. Srce mi je krvarilo u grudima. Oči su mi se napunile suzama. Gledao sam kako polako vadi vodu iz bunara i onda još sporije i još teže korača natrag, prema otvorenim vratima na kojima ju je čekala njezina majka. Tog dana oca joj nisam vidio, a konačni dokaz poraza bila je slika istih onih drvenih vrata straćare koja su se snažno zalupila kad je Sara ušla unutra.
Otada je više nisam vidio, a bila su prošla dva tjedna.
Moj uspavani instinkt za preživljavanjem iznenada se probudio, poručujući mi da ne spavam u svojoj maloj kući. I zaista nisam!
Slijedeću noć su je zapalili. Nakon dva dana održali su nekakav skup kojeg sam promatrao iz daljine. Znao sam da pričaju o meni. Nakon još dva dana primijetio sam da se događa nešto slično organiziranju.
Čitava dolina me je tražila kao što zvijeri traže plijen. U njihovim očima sam postao zločinac.
Kako je nada još tinjala u meni, znalo se dogoditi da sam sumnjao u ono što sam vidio, ali onda, prije tri dana sam shvatio da su moje sumnje neutemeljene, da zaista traže moju krv.
Primijetio sam kako njen otac razgovara s bratom pokazujući rukama na okolne brežuljke.
Da, pričali su o meni. Kovali su krvave planove da me uhvate. Možda su poslali svoje tragače za mnom. Više nisam mogao biti siguran ni u što drugo osim u bijeg.
Nju i dalje nisam vidio. Čitava dva tjedna nije izlazila iz kuće. Čak su i svečanosti bludničenja prestale.
I dolina je disala čudnim zajedništvom zavjere.
A ja, nikad nikom nisam ništa učinio što bi u očima neba zahtijevalo takav čin osvete. Nikada, zapravo i nisam morao učiniti ništa loše da bih dobio batine.
Ta dva tjedna su ličila na godine. Moje tijelo je svakim danom sve više gubilo snagu, a srce mi je poručivalo da je gotovo s nadom. Morao sam pobjeći. Nisam imao drugog izbora. Ali, morao sam je još jednom vidjeti, bar da je iz daljine pozdravim prije nego se zauvijek rastanemo.
Otada se skrivam i nisam siguran je li ona još živa. Možda su joj opet nešto učinili?
Možda su je ubili i zakopali pod okriljem noći?

Opet sam pljunuo preko desnog ramena, stišćući oči, nastojeći odagnati onaj osjećaj što je ličio na nadu, a koji je neizbježno donosio bol. Ne, nikakve nade nije bilo da ćemo se opet sresti, osloboditi i zajedno pobjeći.
Podigao sam pogled prema nebu. Mjesec je bio velik i čist. Zvijezde su se umnožile, a hladna noć je mirisala na samoću. Potom su mi oči same odlutale natrag prema dolini kao da se srce nije moglo odvojiti od boli. Skupio sam koljena i laktove naslonio na njih.
Slušao sam otkucaje svog srca, a glava mi je klonula u meke dlanove.
Vjetar je nosio dim iz doline.
Bio je čudno sladak, oslabljen i razblažen svojim hladnim donositeljem k meni.
Duboko sam uzdahnuo i u sjećanju opet potražio njeno lice, njeno čisto, toplo lice kakvo sam želio zapamtiti. Smijala mi se. U mislima sam je držao za ruku. Grlio sam je. Bila je mirna u mom zagrljaju. Duboko smo disali i nije nam bilo hladno...
Tišini nas je spajala, a srca su nam kucala kao jedno.
Duboko smo disali...
"Hoćeš li se vratiti po mene?" Upitala me je tiho, milujući mi kosu.
"Hoćeš li se vratiti?" Riječi su prolazile ispod mojih sklopljenih kapaka.
Poljubio sam je. Usne su joj bile tople i meke. Poljubio sam je i čvrsto držao uz sebe.
"Hoću li se vratiti?" Pitalo me je moje srce.
Duboko smo disali, grleći se i ljubeći...
Rastajali smo se u tišini pod velikim mjesecom. Pustili smo svatko po dvije suze.
Poljubio sam joj ruku.
Bila je lijepa dok su joj zvijezde obasjavale mokre oči.
Bila je lijepa...
Ali, morao sam krenuti. I ostaviti je. I zauvijek napustiti dolinu.

Zbogom, Saro! Zbogom, dolinice! Vrijeme je da krenem... da odem... dok me nisu našli.
Vrijeme je...
Zbogom!

Euchrid @ 05:19 |

Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare

srijeda, kolovoz 17, 2011

Tko si ti?

Na postelji udišem miris smrti dok ležim posve živ, a opet mrtav i sam.
Uistinu, čovjek ponekad drukčije umire i ne zna kamo sve to vodi pa i njegove misli kao da iz njega prsnu i kažu: Ništa mi nije jasno.
Nisam li, zapravo, svoj besciljni put naumio započeti konstatacijom da sam se izgubio?
Svejedno, ostavljam misao o živom tijelu i naizgled mrtvom srcu.
Kako bi se, uopće, moglo drukčije početi?

Noć je moja razbluđena ljubavnica!
Ja joj stišćem pune dojke s kojih mi u usta curi gorki med. Na bedrima joj ostavljam ožiljke poljubaca, odgovora gladnih prstiju, što plešući potom, drhte... dok je nespretno razodijevam.
I gle, u mraku svijetli njeno požudom natopljeno tijelo!
Ne prepoznajem boju očiju noći niti boju kose čiji miris je težak i snažan. Ni moje oči zapravo, ne gledaju nju, premda mi srce drhti od uzbuđenja i čekanja one teško razumljive, napete, divlje strasti što buja u meni, dok me noć izazovno gleda.
Skidam se pred njom i ostajem stajati gol. Potom je uzimam u ruke i bacam na svoju postelju na kojoj i dalje osjećam kako mirišu suze smrti.
Bez duge predigre, s tek samo naznakom nježnosti odvodim noć putem bluda dok je okrećem, a usnama putujem po njenoj kičmi, rukama stišćem čvrstu, bijelu stražnjicu, osjećajući kako se između malenih crnih dlačica sve više topi njeno strpljenje.
Ne čekajući, na misleći, uzimam je snažno i prodirem u nju da ponovno nestanem i još jednom zaboravim tko sam.
Noć je moja gladna ljubavnica s kojom opet osjećam bol. Tuga mi curi iz očiju dok vodimo ljubav koja ljubav nije, dok bludničimo bestidno i na leđima i na trbuhu, a blud ne prepoznajemo, dok se vrtimo i padamo, dok dišemo, a ja joj ne razumjem iz ustiju dah, dok stenjemo i zapomažemo i ispuštamo zvukove poput divljih zvijeri...
Noć se penje na mene i na mojim grudima ostaju tragovi njenih oštrih noktiju...
Ponovno sam na njoj i gledam kako joj poskakuju pune, otrovne dojke s kojih se cijedi znoj.
Jesam li zapravo, oznojen među nogama pokvarene, stare vještice koja se pretvorila u ljupku damu?
Nikada je neću upoznati. Ona to zna i zato mi se daje, ali moju glad uvijek odbija potpuno zadovoljiti. Znam da noć ne želi moj orgazam sreće pa ipak nastavljam igru bez kraja.
Odjednom mi noć, bez objašnjenja, opali šamar.
Ne ostajem zbunjen njenom teškom i iznenada hladnom rukom. Moja muškost u njoj počne gubiti i volju i snagu. Noć je izvadi svojom usahlom rukom i potom se sagne ostavljajući usnama kurvin poljubac.
Ništa je ne pitam dok je gledam kako ustaje i odijeva grimiznu haljinu.
Noć je moja pokvarena bludnica i ponekad je mrzim iz dubine svog muškog srca! Pozdravljamo se bez riječi i napuštamo jedno drugo, ona odjevena, a ja i dalje gol, bez snage i bez orgazma, koji mi se trenutno gadi.
Ne, noć nije dostojna da s njom podijelim taj intimni trenutak. Vidim kako odlazi od mene sa zadovoljnim izrazom na svom licu, vidim kako polako iščezava i uskoro je više nema, mada tama ostaje svuda oko mene.
Palim svijeću i ubirem dlanom bol s njenog žućkastog jezika.
Jedna noć je otišla, druga je još kraj mene. Masiram si čelo sada snažnim i neustrašivim prstima.
Noćas više nikom neću podariti nježnost iz njih. Neka tako ostane ovaj put.
U čudnom trenutku odvajanja od svjetla svijeće, polažući tijelo na samrtni miris postelje, pogledam gore, u bjelinu stropa. Sekundu ili dvije ne mislim ništa. Zauzdam uzdah pa pustim pitanje što poželi projuriti kroz hodnik izgubljenog uma:
Tko si ti što noću hodaš mojom sobom i kad u njoj nikoga nema, a tvoj korak opet uznemiruje onu blijedu i tužnu zvijezdu pod kojom sam rođen?
Bi' li saznao koliko je teška tuga da tebe kraj mene nikad bilo nije?

Snovi su moji okrutni mučitelji!
Na njihovim spravama, sakrivenim duboko pod zemljom svezano je i išibano moje tijelo.
Moja krv je prosuta svuda po bezbojnim ciglama. I na obući mojih mučitelja njezine su tamne kapi. Kao da me nije briga dok mi na vrat pritišću užarenu metalnu šipku što pali moju glatku kožu. Ne, neću čak ni vrišteći, pružiti zlotvorima trenutak uživanja u mojoj patnji, premda znam i vidim da mi se smiju dok gledaju crnu mrlju opekline na mojoj koži.
Usta su mi suha i peku me oči od dima. Pokušavam udahnuti malo ustajalog zraka. Pokušavam disati nekoliko sekundi sve dok prilike pod crnim kukuljicama ne smisle novi način da mi nanesu bol. Moj pogled ostane fiksiran na desnoj strani zida gdje nedužno tinjaju dvije svijeće.
Lice mi polijevaju mutnom vodom, misleći da ću se onesvijestiti i uskratiti im zadovoljstvo mučenja nevinog čovjeka. Ali ne, vama snovi, ni jednu laž izreći neću pa tako ni onu neizgovorljivu, da besvijest me na tren izvlači iz vaših ruku.
Ni istinu nisu zazlužili. Zato ostajem šutjeti, nastojeći suspregnuti kašalj, koji me iznenada izda, a snovi se opet nasmiju.
Glavni mučitelj, gospodin Ulk, nagne se i kaže mi u uho: "Nikada nećeš pobjeći od nas i mi ćemo te uvijek čekati!"
Nikada i nisam bježao od njih i istina je da su mi svašta činili. Odjednom zapovijedi da me odvežu i puste. Srušim se na pod, jer bolovi tek tada postanu neizdrživi.
Čujem njihove teške korake kako odlaze i penju se prema sivom svjetlu sutona.
Ostajem sam u društvu boli. Ne, neću još pustiti suzu, premda znam da će, kad dođe trenutak, uslijediti čitav slani val koji će me ošamutiti.
Teškim naporom se podignem na krvava koljena i pogledam svoje prljave dlanove.
Tišina postane nesuvisli prijatelj koji mi pošalje nove misli, što me vrate natrag u stvarnost, u sobu gdje na bijelim zidovima otpočnu zagonetni ples okrnjene prilike sjena:
Tko si ti što nečujno miluješ mi lice... svježe obrijano, glatko i mirisno?
Jesu li od tvog dodira među očima ostale urezane dvije crte?

Svijet je moj udaljeni neprijatelj!
Od svog rođenja sam u zavadi s njim. Ne priznajem njegove zakone i pravila.
Ne odlazim na njegove skupove niti slušam njegove priče. Ne poznajem nikoga. Ne želim nikoga. Ne razumjem nikoga i nitko ne razumije mene! Sa svijetom nemam ništa slično i njegove radosti nisu moje. Pred njime se ne stidim svojih suza i svoje krvi što je ostala na kamenju gdje parovi pokazuju ljubav.
Ne, ja svijetu nikada nisam i neću pokazati ljubav. Moj neprijatelj je i mržnje nedostojan.
Kako bih mu onda svoju ljubav mogao pokazati? Ne dati! Pokazati!
Nitko nikada nije vidio kolika je snaga ljubavi u meni. Znam da sam u bitkama sa svijetom izgubio najvrednije od sebe, ali nikada nisam pokleknuo i rekao svijetu što znači voljeti. Ta, nasmijao bi mi se u lice, jer svijet ljubav ne ljubi niti je traži.
Čitava gomila vrištavih boja iz tisuća postrojbi ratnika poput mene ne bi bila dovoljna da svijetu objasni tajnu ljubavi. Ona će umrijeti sa mnom. Odnijet ću je u svoj grob.
I ako ikad opet budem volio i moja voljena će tajnu odnijeti sa sobom na onaj svijet.
Jer, ljubav je sišla odozgo da se daje i množi, a sada zbog nedostojnih njene veličanstvenosti, ostaje ležati u blatu pod samodopadnim ljudskim nogama.
Ljubav se ne dobiva, ako se ne traži. Ona se ne razumije ako ne boli. Njezine ruke ne pokazuju nježnost pred kukavicama mlitavog srca.
Moj svijet je moj neprijatelj i njegove vojske meni ništa ne mogu!
Ja posjedujem poremećenu dozu napitka kojeg sam ispio i od kojeg sam poludio.
Mogao bih vrisnuti u nepredvidljivoj snazi svog ludila. Mogao bih se brinuti, ali ću se bolje nasmijati i svog neprijatelja ostaviti da trune i živi u svim svojim zabludama.
Ne želim pobijediti svijet, jer što bi to trebali značiti? Ne želim ni razumjeti sve ljude u njemu čiji jezik mi je oduvijek bio odbojan.
Mogao bih opet šutjeti i samo slušati kako iz mene u tišini izlaze riječi:
Tko si ti od koje mi od ničega drhte nježne ruke, a oči se nemoćno sklapaju tražeći u bunilu samo jedan titraj topline? Jesam li zbog tebe spoznao kako su hladne tuđe ljubavi što poljupcima svojim doniješe prazninu i jad?

Srce je moj iskreni svjedok!
Ako je ikad postojala, iz njega je izgnana i najmanja trunka laži!
Ne, nije me briga što se ne traži istina. Ni za pretrpane korpe najogavnijih laži što drugima ih donose ljudske ruke, ne marim, jer znam da u meni ti prljavi plodovi ne žive.
Srce je moj izranjavani svjedok. On se ne boji ulizica i prokazivača, ni potkupljenih svjedoka ni izvjestitelja s mjesta zločina. Pred tuđim očima ono ne drhti i u svoje, čiste savjesti oduvijek gleda. Savjest mog srca je isklesana u gorućoj vatri!
I premda se ponekad pitam čemu služi ta ista savjest, ne napuštam i na udaljavam se od nje, jer srce tako govori i zna što je umu nedokučivo.
Tisuće krivih koraka ne nadjačavaju moć odlučnosti da se krene i ostane na pravome putu.
Povratak sebi. Odlazak prema svjetlu i kad je tamno i kad se ništa ne vidi. Baš kao sad.
Kad se potpuno izgubi!
Srce je moj jedini svjedok i nikada nisam prepoznao ljudski korak koji bi žrtvovao svoju bezbrižnost zbog moje istine.
Svog srca se ne stidim, a o tuđima ne mogu da mislim. U njima ne vidim boje što ih nosi ovo moje. Jutra su u srcu nemrina, noći raskošne i siromašne. Između krajnosti stoje dani kao podsjednik da je srce izgubljeno, ali još je ostalo moje.
I moje su riječi što paraju uši noći dok lebde iznad mene i srca što ne zna gdje da krene:
Tko si ti što bila si mi sjajna kada nisam mogao vidjeti svjetlo niti osjetiti blagi oblog vremena na svome umornom čelu?
Jesam li bio u pravu kad sam te slušao kako pjevaš pod neizbrojivim zvijezdama?
Jesam li ostao bez tebe u ovome vremenu ili me puštaš da lutam i opet tražim dok ne nađem ono što nisam ni slutio? Kakva si bila u vremenu prošlom? Mijenjaš li se? Ostaješ li ista, ti, o kojoj noćas mislim?
Slutim da će se ipak dogoditi...

U ono vrijeme kad sunce bude gubilo svoj sjaj, a dani postanu dvorišta sjena, u vrijeme tjeskobnih noći s raspadajućim licem mjeseca, kad očaj bude poslan u nakani pomračenja razuma... nada mnom ćeš još uvijek stajati... ti, što zoveš se nada, i bit ćeš odjevena u perje crne vrane... kad iz kljuna baciš od otrova uvenulu ružu... ravno iznad grudi... u kojima je od istog zemljinog ploda, trn srcu uzeo život...
Kažem, u to vrijeme nada mnom ćeš i dalje stajati i šaputat ćeš riječi koje nitko neće ni razumjeti ni čuti... I opet ćemo biti sami, mada ja dugo ništa neću znati, sve dok ne raširiš krila i poletiš... i time označiš dolazak konačnog kraja dana i noći... kada će i sam grob povratiti moje meso i kosti...
Možda te tek tada, na ulasku u vječnost, uspijem razumjeti.

Euchrid @ 06:06 |

Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare

srijeda, kolovoz 3, 2011

Povorka izgnanih

Dok bruje čudesne nakaze noći i oštre se zubi svih njezinih zvijeri, ležim na podu u drhavoj sili groznice, u donjem rublju, u položaju fetusa (koji ni ne zna što ga sve čeka kad jednom izađe iz sigurne topline svog privremenog doma).
Hranim se ostacima razmrvljenog razuma koji se sa svakim mojim slabašnim udisajem sve više pretvara u kašu, u gnjecavu tvar što je izgubila svaki oslonac i svaku riječ milosrđa i dobrote.
Duša mi je oštrim i velikim čavlima pribijena na polutrule daske sjećanja i boli, i samo moj anđeo negdje u visini, negdje u blizini, u svom nevidljivom sjaju lebdi još nada mnom, usamljeniji od suze na kamenu izgubljenom usred pustinje. Moje srce, sazdano od rajskih boja i rajske materije, sve više gubi svoj iskonski sjaj, sve više propada i predaje se zvijerima noći što huče pred vratima i grebu nogama i škripe gladnim zubima čekajući da ga rastrgaju i podijele između sebe te ostatke ostataka mene.
Duboko dišem na razmeđi svijesti i tame, a prsti mi drhte poput uvenulih latica ruža odbačenih na smetlište kojem se upravo približava oluja. Niz lice mi cure teške kapi znoja, a usta drhtavo traže snagu da progutaju ono malo sline što je još ostalo u njima.
U teškom stanju svog duha, u potonuću svijesti, ostajem ležati fiksirajući izbočinu na zidu što kao da svakim trenom sve više buja i raste dok mi se ne zabije negdje između očiju.
Tone tereta na kapcima navlače tamu na drhtave zjenice i uskoro ne vidim ništa osim svijeća koje se kroz mrak brzo pale pa nestaju, a u onom razmrvljenom umu ostaje samo miris dima i pepela.
Na hladnoj površini poda poput gromova odjekuju otkucaji mog srca što je još uspjelo ostati u svom kalupu koji samo što se nije raspao.

Užarena, oštra igla boli dotiče mi klupko tjeskobe u želucu koje se u trenu pali, te nastavlja gorjeti u meni, podsjećajući me da je pakao i bliže nego što to mislim.
U mom umu koji ostaje zarobljen i samo gleda crnu zavjesu ispod kapaka, nekronološki su poslagane slike što počinju putovati polako, na trenutke usporeno... kao da me drže u svom vlasništvu i ne daju mi da ih se riješim.
Slike su blijede i ja ne mogu dobro vidjeti lica na njima.
U srcu osjećam izrovane tunele krtica pa ono jedva da i diše, i jedva da ima snage opstati poprimajući sve više neprepoznatljiv, izobličen, nakaradan oblik.

Ne znam u što se pretvaram dok me skriva zavjesa noći.
Teškim naporom uspijem pogledati u crnilo između slika i onda kao da ih na trenutak otjeram iz sebe... izmučen... slomljen... polumrtav... bezvrijedan... odvratan... smrdljiv... ništavan...
Tjeran silom nemira, shvatim da sam doživio još jedan poraz, jer se slike odnekud opet pojave i nisam u mogućnosti činiti ništa drugo, nego gledati tu povorku odvratnih duša što opet putuju u meni, čije postojanje me je primaklo rubu ludila, namjestilo prepredene zamke u koje sam vjerujući pao, i na koncu uvelo u mrak te ostavilo na milost i nemilost bezdanu propasti.
Dok pregorak okus gađenja i bijesa raste u mom oslabljenom tijelu, ne mogu nikako odagnati sve te slike niti njihove sjene, niti njihove krvave poruke čije brutalno značenje će mi se obznaniti jednom kad to budem najmanje očekivao.
Gromovi mog srca i dalje nastavljaju da se tuku sa samim sobom, a ja sam potpuno svjestan trenutka beskrajne boli... užasa i stradanja... urušavanja i besmisla... trenutka odvratnog odvajanja od sebe i zaborava nekadašnje svježine onog istog srca što se nastavlja ranjavati neumornom tutnjavom dok neuspješno pokušava povratiti svako zlo sjećanje iz sebe.

Grlo mi je zarobljeno oblakom rasplinutih riječi, svjedoka svih uzaludnih napora, čija sila i svježina je izgubljena, te one i dalje ostaju lebdjeti u tišini.
Nečije ruke, odjednom, zalutaju u zarobljeni um te ga stanu šamarati. Ni kapi krvi više od sebe ne želim dati dok se raspadam i jecam, i noći pružam predjelo svojih boli.
Nisam li već spoznao dubine patnji? Nisam li naučio da ne tražim razumijevanje od drugih? Nisam li zato sam sa svojim anđelom čija krila kao da osjećam i čiji glas kao da mi govori: "Osluhni i ne stidi se svojih muka! Nije ljubav ta što boli već sebičnost i zloća!"

Od snage anđeoskih krila poteku mi suze preko lica... nakon dugo vremena... nakon dugo godina... i ja ležeći osjetim mislosrđe... i ljubav samoga Neba koje me nikad nije izdalo, čiji planovi će mi se jednog dana otkriti.
Moj nevidljivi zaštitnik se podiže i odlazi natrag u redove nebeskih čuvara dok pred moje lice pada još jedna poruka, još jedan zadatak što ostaje da se ispuni:
"Onima što ti ostaviše tamu i bol, suze i očaj, gorčinu i nemoć, podari posljednju kap krvi iz posljednje mrvice tkiva svog srca kao svjedočanstvo svoje ljubavi prema njima."

Ostajem čudno disati. Nastavljam snažno drhtati. Nevješto se hvatam za nevidljive grane... izgubljen u stanju nečega... u bijegu pred nevidljivim neprijateljima...
Trzam se i ispuštam čudne zvukove.... stišćem svoje oslabljeno tijelo koje se u bolovima grči... Gušim se... tražim... penjem... padam...
Nestajem li? Ili sanjam?

Euchrid @ 02:40 |

Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Arhiva

Brojač posjeta

6015

Index.hr

Nema zapisa.